“I am still under the impression that there is nothing alive quite so beautiful as a horse.” John Galsworthy
Kad fotografiraš malo više, uvijek postoje trenuci koji ti ostanu u sjećanju malo više od drugih. Fotografiranje životinja je uvijek izazov jer ne možeš objasniti mačku, psu ili konju zašto mora biti miran i pozirati, no postoje iznimke. A ovo je priča o jednoj takvoj iznimci.
Prije dvije godine, fotografirala sam gidrane za monografiju i katalog. Uobičajena procedura je da vlasnik izvede grlo na ularu ili oglavini, namjestimo ga prema pravilima, po mogućnosti s lijepom bilogorskom pozadinom i onda ja okidam.
Kad sam došla kod Betine i Dražena, tako je i bilo, i nastale su dobre fotografije. Jozo, pastuh, je surađivao, ali kao da je imao neku svoju ideju kako bi te fotke trebale izgledati. Onda ga je Dražen pustio sa povodca, skinuo ular i rekao da slijedim Jozu koji me odveo u svoj koral.
Ondje je nastalo oko stotinjak slika, sve jedna savršenija od druge. Jozo mi se ondje posve sam, bez ičije pomoći savršeno namjestio, s blagim vjetrom u grivi, pogleda prema bilogorskim bregima. Napravio je nekoliko krugova oko mene, a kada je bio zadovoljan i smatrao da smo obavili posao, krenuo je ravno prema meni. Vjerujte, bez obzira koliko bili s konjima, kada vam se 500-600 kilaš, s +170 cm u grebenu približava, osjetite strahopoštovanje. No Jozo je došao do mene, kimnuo glavom, valjda želeći potvrdu da sam i ja zadovoljna, na što sam i ja kimnula, posve u čudu, a on je odgalopirao dalje u ispust.