Turizam vooooli priče. Ne obezvrjeđuje čak ni one izmišljene, a stvarne često preuveličava. Ispričane priče i proživljene osjećaje drugih osoba na određenim mjestima često poželimo i sami provjeriti, proživjeti i osjetiti. To je onaj okidač koji nas tjera na petnaest sati vožnje busom, čekanje na aerodromu, olakšava stajanje na suncu i kiši, vožnju brodom...
Ponekad nas ono što vidimo razočara; kada shvatimo da je Mona Lisa 77x53 cm „velika“, Manneken Pis jedva vidljiv u kutu briselskog trga, a Barcelona zapravo jako glasna i prljava. Svejedno, platiti ćemo ulaznicu za Louvre, gurati se i slikati malog golog dječačića i prošetati La Ramblom. Ponekad tako „nabasamo“ na mjesta koja su izvan tipičnih turističkih ruta, mjesta na kojima sami stvorimo svoje priče koje dalje prenosimo kada se vratimo kući.
Proživljavanje priča, događaja i osjećaja je esencija turizma jer je neopipljiv dio kulturne baštine grada i zemlje koju posjećujemo, a nosimo ih sa sobom i one ostaju zauvijek u nama kao sjećanje.
Identitet mjesta, na kojem treba temeljiti turističku ponudu, treba proizlaziti, baš kao i samopouzdanje, iz nečega što ne može biti oduzeto; a priče, doživljaje i osjećaje, nitko ne može oduzeti.